U registraturi

Antologijsko djelo hrvatske književnosti, uz Šenoinu Seljačku bunu najznačajniji roman hrvatske književnosti 19. stoljeća u kojemu se "osporavaju dotadašnje konvencije hrvatskih romana, uvodi se pripovijedanje koje ne slijedi prirodni tijek događaja nego se u dugim sekvencijama vraća u prošlost, a osim realističkih opisa djetinjstva i školovanja glavnog lika, Ivice Kičmanovića, prisutni su elementi fantastike, demonskih likova i neumitne zle sudbine.

Taj roman tako uspijeva povezati gotovo naturalistički ocrtane likove i kritičku analizu njihove društvene pozadine s romantičnim zapletima i gotovo mitskom simbolikom ne jasnih odnosa između sna i jave, dobra i zla, fatalizma i borbe protiv zle sudbine. Brojni kontrasti među likovima, kao i između grada i sela, uvelike pridonose dinamici pripovijedanja, a uspjelo prepletanje različitih slojeva značenja osiguravaju tom romanu važno mjesto u povijesti hrvatske književnosti te recepciju čak i kod suvremene publike." (Milivoj Solar, Književni lesikon)