Koko u Parizu

Predaj se! Naš si! - začuo je Koko za leđima prodoran glas i u istom trenutku snažni, koščati prsti stegli su mu vrat. Koko je zakolutao očima i srušio se sa stolca. Bio je siguran da je već mrtav. A onda je začuo poznati, kreštavi smijeh i, kad se usudio otvoriti oči, ugledao je iznad sebe četverouglastu, krupnu glavu prijatelja Zlatka koji je očito uživao u ovoj šali. - Hi-hi, ti si se zbilja uplašio, Koko. Sto si mislio? A? - pitao je Zlatko ne prestajući se smijati. - Vrlo duhovito - uvrijeđeno odvrati Koko ustajući s poda što je polakše mogao kako bi bar donekle sačuvao dostojanstvo. - Još nisam vidio da se netko ovako uplaši. Eh, stari moj, kako ćeš ti u Parizu? Pa ti ćeš pasti u nesvijest od straha, nećeš se usuditi ni preko ulice... Pariz! Koko ionako nije mislio ni o čemu drugom nego o Parizu...